Zašto (ne) čitati Kissingera?

Teško mi je bilo odlučiti se upustiti u čitanje Kissingerove najnovije knjige Svjetski poredak s obzirom na količinu zijevanja koju su mi znala izazvati njegova prethodna djela, među kojima i Diplomacija, tzv. biblija svih srednjostrujaških politologa i diplomata. Riječ je o uglađenom i dobro omotanom štivu koje svaki politolog i diplomat koji drži do sebe mora imati u prvom redu svoje biblioteke, a čija je kvintesencija po pitanju sadržaja i „političke korektnosti“ ekvivalentna broju nepročitanih bezličnih udžbenika i golemih priručnika što nalik na kutije s cipelama predsjedaju hrpom toaletno-dekoracijske literature na policama fakulteta političkih nauka.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2015.

I ova zadnja knjiga pruža priliku upućenom čitatelju da uvidi koliko je autor vješt u recikliranju svojih prijašnjih teza i tekstova bez ijedne trunke originalnosti ili iskoraka koji bi se možda smjeli očekivati od navodno mudrog čovjeka na zalasku svoje karijere, pa i života. Ne, Kissinger ostaje vjeran samom sebi, svojem mentalnom habitusu, svojoj karijerističkoj ciničnosti i diplomatskom pragmatizmu, te iznosi moguće konture budućeg svjetskog poretka, a njemu, onako kako je ocrtan, zapravo proturječi Kissingerov životni put i njegove vanjskopolitičke odluke koje potvrđuju kontinuitet američkog globalnog vodstva na planetu. Dakle posljednja knjiga i u njoj zamišljen svjetski poredak frapantno i maestralno odražavaju Kissingerovu diskrepanciju između političkih ideja i političke prakse, poznatu dihotomiju između politike kao znanosti (politics) i politike kao smjera djelovanja i odlučivanja (policy).

Središnja ideja njegove posljednje knjige jest da je svijet suočen s geopolitičkim kaosom i da treba na neki način uspostaviti pravedniji svjetski poredak, Naravno bez trunke samokritičnosti ne analizira tko je uzrokovao taj kaos od 1945. naovamo, na Bliskom istoku i, šire, u Africi i Aziji. Kissinger u papazjanijskom agitpropovskom stilu servira poznatu limunadu novog svjetskog poretka kao ključne poluge globalne stabilnosti i prosperiteta: promicanje slobodne trgovine, stabilan međunarodni financijski sustav, mirno rješavanje međunarodnih sporova. Kao kontrapunkt njegove iskupiteljske logoreje, on ističe da u konačnici nikada nije postojao stari globalni svjetski poredak, amnestirajući tako sve propale i kobne kolonijalne angloameričke svjetske projekte od 18. stoljeća pa sve do danas.

Nadalje, s obzirom da su svi pokušaji uspostave pravednog svjetskog poretka neuspjeli ili propali, on zagovara povratak na model Vestfalskog sporazuma koji je nastao nakon Tridesetogodišnjeg rata u Europi. Tada su europske zemlje odlučile sklopiti pakt koji će okončati neprijateljstva i održavati dugoročni mir. S obzirom na različite interese, tadašnje su europske zemlje morale biti pragmatične i na legitiman način iznaći poredak koji bi osigurao dugoročnu ravnotežu moći. Kako bih i dalje mogao demonstrirati Kissingerove nedosljednosti i proturječnosti, sažet ću pet načela koja su uvjetovala sklapanja samog Vestfalskog mira 1648. i kasnije izgradnju uravnoteženog poretka: uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta, dogovor o međusobnom nenapadanju, načelo nemiješanja (ingerencije) u tuđe unutarnje poslove, ravnopravnost i jednakost svih europskih zemalja, miran suživot u odnosu na političke strukture, vrijednosti i vjere svake zemlje.

SAD kao lučonoša demokracije

Taj ugovor nije dopustio postojanje nadnacionalne vlasti i središta moći, poput EU-a ili UN-a, koje nameće svoja pravila zemljama članica te nadnacionalne strukture. Kisssinger naglašava da je načelo „ravnoteže snaga“ u središtu Vestfalskog sporazuma i poretka. Taj koncept podrazumijeva da su vojni kapaciteti raspoređeni na taj način na makroregionalnoj i kontinentalnoj razini da nijedna zemlja ne može dominirati nad ostalima. Pozivajući se na povijesno iskustvo i model „Monroeve doktrine“ u Latinskoj Americi, kao zaštićenoj „američkoj geopolitičkoj rezervi“, Kissinger ističe ključnu ulogu Theodorea Roosevelta u njegovoj primjeni kad su Sjedinjene Države igrale aktivnu ulogu u održavanju mira u regiji, uključujući i intervencije u unutarnje poslove južnoameričkih zemalja, što je na neki način i dovelo do prvih faza američkog imperijalizma. On nadalje proturječno ističe kako vjeruje da neutralnost i izolacionizam nisu dobra strategija za očuvanje mira u svijetu. Kao zaređeni vrhovni svećenik realističke škole u međunarodnim odnosima, Kissinger stigmatizira idealističku struju utjelovljenu u liku Woodrowa Wilsona, koji je proglasio da je SAD dužan širiti slobodu i demokraciju u svijetu, promovirajući novu viziju svjetskog poretka kojim se odbijalo načela Vestfalskog poretka, što će ostati okosnica američke vanjske politike do danas.

Međutim, treba reći da takva redukcionistička podjela na realiste i idealiste u praktičnoj američkoj vanjskoj politici zapravo ne stoji jer je dobro poznato da je bez obzira na demokratska i republikanska opredjeljenja, američka vanjska politika u svijetu (izuzev kraćih razdoblja) uvijek bila prožeta civilizacijskim i religijskim mesijanizmom (protestantskog tipa). On se može dobro vidjeti u svim američkim političkim doktrinama koje opravdavaju i legitimiraju vodeće mjesto SAD-a u svijetu i izvoz američkog modela tržišne demokracije u druge zemlje.

Kissinger ističe da je od kraja Drugoga svjetskog rata SAD u potrazi za novom idealističkom vizijom svjetskog poretka, potrazi koja je rezultirala brojnim ratovima i neuspjelim geopolitičkim projektima. Što se tiče budućnosti, Kissinger pesimistički najavljuje neizvjesnost i nestabilnost svjetskog poretka u kojem Kina ne želi odigrati ulogu „relativne sile“ koju joj dodjeljuje međunarodni sustav i nastoji postati globalna velesila, a s druge strane, SAD je oslabio i nerado osigurava globalnu ravnotežu snaga. On se boji da takva konfiguracija međunarodnih odnosa omogućuje nastanak „vakuuma moći“, koji je svojevrsni uvod u globalni kaos. Stoga Kissinger zagovara povratak na načela iz Vestfalskog ugovora, koji je osigurao trajni mir u Europi.

Raskoraci teorije i prakse

Imajući u vidu da se Kissingerova politološka i teorijska demonstracija u ovoj knjizi savršeno uklapaju u njegovu proročansku ulogu tvorca realističke paradigme „ravnoteže snaga“ (iako se takvo načelo javlja puno prije njega u raznim geopolitičke doktrinama njemačke, japanske pa i kineske škole), knjiga bi mogla proći kao svojevrsna limunada za studenta prve godine politologije da ne postoji druga strana Kissingerova lika koji je kao političar u svojoj dugogodišnjoj karijeri donosio odluke što u potpunosti proturječe i pobijaju sve njegove teorijske i idejne ekstrapolacije.

Henry Kissinger bio je jako utjecajan političar od 1969. do 1977, obnašao je funkcije savjetnika predsjednika za nacionalnu sigurnost te državnog tajnika za vrijeme Nixonove i Fordove administracije. Bio je poznat po tome što je promicao „realpolitički“ pristup u američkoj vanjskoj politici i kao zagovornik diplomatskog pragmatizma u međunarodnim odnosima. Tijekom Hladnoga rata, kao vješt diplomat, smirio je napete odnose između SAD-a i Sovjetskog Saveza, zbog čega je i dobio Nobela za mir 1973. Pomagao je politiku otvaranja Kine, a 1987. dobio je i prestižnu Karlovu nagradu grada Aachena.

Kissingerova diskrepancija između teorije i prakse, između politics i policy, kada je bio u središtu vladinih struktura i odlučivanja, u punom smislu je verificirana u doba kada je podržavao američku vojnu intervenciju u Iraku, koja nije baš u skladu s načelima Vestfalskog mira. Tada je Kissinger bio vrlo blizak Georgeu W. Bushu i podržavao je njegovu politiku prema Afganistanu i Iraku, a ona je bila usmjerena na daljnje učvršćivanje američke moći. Prisjetimo se također Kissingerove uloge tijekom vojnog udara Pinochetove vojne hunte u Čileu 1973, koju je SAD podržao, te da je u tom trenutku ideološka i geopolitička pobjeda SAD-a u Latinskoj Americi bila važnija od načela nemiješanja u unutarnje poslove drugih država.

Kissinger je također s milijarderom Davidom Rockefellerom i Zbigniewom Brzezinskim jedan od važnijih članova Trilateralne komisije, neformalne skupine koja okuplja najutjecajnije gospodarstvenike i političare u svijetu te promiče neoliberalni model ekonomije i društva na globalnoj razini. Henry Kissinger je također stalni član Bilderberg Cluba i Aspen Institute Bohemian Cluba 50, globalnih korporacijskih lobija koji ne dijele baš ideale ravnoteže snaga Vestfalskog mira, već su glavne poluge za stvaranje globalne dominacije. Također je optužen od novinarke Marie-Monique Robin za podupiranje Operacije Kondor, tijekom koje su južnoameričke diktature likvidirale političke protivnike. Kissinger je prozivan i zbog svoje uloge u provođenju prve faze tajnog bombardiranja Kambodže i Laosa od strane SAD-a od 1969. do 1975. godine. Kissinger je također kritiziran zbog formalne podrške indonezijskom predsjedniku Suhartou tijekom invazije Istočnog Timora koja je prouzročila 200.000 mrtvih. Poznati američki novinar i ekonomski teoretičar Frederick William Engdahl u svojim knjigama o američkoj naftnoj i prehrambenoj geopolitici Stoljeće rata i Sjeme uništenja izravno optužuje Kissingera za sudjelovanje u američkoj politici sedamdesetih godina koja je bila usmjerena na agresivno širenje agrobiznisa u zemlje u razvoju, s ciljem uništenja poljoprivredne proizvodnje u tim zemljama. Ta se politika nastavila omogućavanjem američkim proizvođačima genetski modificiranih žitarica da tijekom 90-ih agresivno nametnu svoje proizvode siromašnim zemljama, a konačni cilj takve politike bilo bi smanjenje broja stanovnika na Zemlji.

Poigravanje s Europom

Summa summarum moglo bi se reći da je posljednja Kissingerova knjiga jedan od niza blistavih primjera političkog bizantinizma (jedno misli, drugo govori, treće radi) koja instrumentalizacijom Vesfaltskog modela mira nastoji prekriti krutu realnost da bilo koja svjetska velesila jedino želi očuvati svoj status hegemona u svijetu. U tom je smislu korisnije pročitati knjigu njegova kolege Zbigniewa Brzezinskoga Velika šahovska ploča jer je daleko iskrenija u strateškim razmišljanjima i otkrivanju namjera američke velesile u svijetu. Treba na kraju podsjetiti da je Vestfalskim sporazumom priznato načelo suverenosti zemalja na europskom kontinentu, tako da se svaka strana obvezala da će poštivati teritorijalna prava ostalih i da se neće miješati u njihove unutarnje poslove. Tako je nastala suvremena Europa — Europa suverenih država i ne vidim u ime kojih se globalnih ili neoimperijalnih interesa netko izvan Europe usuđuje krojiti sudbinu i uspostavljati svjetski poredak u kojem je ta ista Europa svedena na status relativne sile. Govoreći o krajnjim posljedicama velikih ideoloških sustava 20. stoljeća – komunizma, nacionalsocijalizma, kapitalizma – filozof Augusto Del Noce ističe kako je svaka od tih ideologija, bez obzira na prvotne idealističke namjere, iznjedrila potpuno suprotne, negativne i tragične posljedice. Pa bi tako i restauracijski pokušaji obnove, uspostave ili novih retuširanja starih angloameričkih „svjetskih poredaka“ značili repeticiju kobnih pogrešaka. Dok se one ne ostvare, možemo iščekivati memoare gospodina Kissingera, vjerojatno pune nedosljednosti i amnezijskih rupa u životopisu.